Iznimno bogatstvo ninske prošlosti i kulturne baštine vrlo je rano privuklo i pobudilo interes brojnih ljubitelja prošlosti i stručnjaka za njihovo istraživanje, skupljanje i čuvanje. Posebice se ističe razdoblje od 18 stoljeća u kojem je arheološkim istraživanjima skupljena iznimno velika količina materijala. Ideju trajnog skupljanja započinje Mihovil Glavinić krajem 19. stolje. Kasnije to nastavlja don Luka Jelić, koji je 1910 uredio i otvorio prvu zbirku kamenih spomenika u crkvi sv. Križa pod nazivom Starinarska zbirka.

Među izloženim spomenicima bili su pretežito ulomci ranosrednjovjekovnog crkvenog namještaja: pluteji, pilastri, grede i kapiteli iz katedrale sv. Anselma, crkve sv. Križa i sv. Marije, zatim ulomci arhitrava oltarne ograde s natpisom kneza Branimira pronađenog prilikom rušenja crkve sv. Mihovila.

Od spomenika kasnosrednjovjekovnog doba ističe se nadgrobna ploča s likom ležećeg ratnika u oklopu (ninski knez Juraj I. Bribirski?) iz crkve sv. Ivana Krstitelja.
Godine 1958. Narodni odbor općine Nin dodjeljuje današnju zgradu Arheološkom muzeju Zadar za potrebe izlaganja i čuvanja spomenika, što rezultira otvaranjem prvoga stalnog postava u “Područnoj zbirci Nin”. Prvi put u Ninu je izložen i sitni arheološki materijal iz prapovijesnoga, rimskog i ranosrednjovjekovnog perioda.

Tijekom 1970. i 1971. zbirka je preuređena, a stalni postav dopunjen novim vitrinama i nalazima.

Godine 1991. zbog početka Domovinskog rata arheološka je građa evakuirana i deponirana na sigurno, dok su kameni spomenici zaštićeni. Nakon Domovinskog rata stalni postav, zbog trošnosti zgrade, nije vraćen na svoje mjesto, pa 1997. godine počinju radovi na obnovi cjelokupnog prostora. Iako radovi traju sve do 2004. godine, novi stalni postav otvoren je 7. lipnja 1999. godine.

Današnji postav, izložen u sedam zasebnih prostorija, obuhvaća sva bitnija povijesna razdoblja vezana uz razvoj Nina, s time da je svako od navedenih razdoblja podijeljeno u više tematskih cjelina, popraćeno brojnom arheološkom građom, tematskim i predmetnim legendama, rekonstrukcijama, maketama, fotografijama i tlocrtima. Godine 2005. zbog nove koncepcije postava i organizacije rada dotadašnja zbirka dobiva novi naziv koji sada glasi „Muzej ninskih starina“.

Rustikalna barokna kuća koja datira u 1. polovicu 17. stoljeća, jedan je od rijetkih objekata koji je uspio preživjeti rušilački pohod Venecije i uništenje Nina u Kandijskim ratovima 1646. godine, kada je ovaj višestoljetni grad doživio strašan urbicid.

Posebna vrijednost Barokne kuće, osim u njezinoj starosti, više se ogleda u činjenici da ona predstavlja iznimno rijedak i vrijedan primjerak ruralne arhitekture tog vremena, a posebnu vrijednost crpi iz ambijentalnog sklopa u kojem se nalazi, a to je kompleks ranosrednjovjekovne crkve sv. Križa (9. st).

Revitalizirana i obnovljena rustikalna barokna kuća u sklopu koje se nalaze multimedijalna dvorana i galerija “Višeslav” te prostorije Kulturno-umjetničkog društva „Branimir“, mjesto je održavanja raznih izložbi, koncerata, kongresa, predavanja, prezentacija i centar društvenog i kulturnog života grada Nina.

Biskup Grgur Ninski (Grgur de Dobre) stolovao je Ninu  od 900. – 929. godine, a u povijesti je ostao poznat kao glavni zagovornik  staroslavenskog jezika i narodnog pisma glagoljice kao i glagoljaškoga bogoslužja. Kada se 925. godine okrunio 1. hrvatski kralj Tomislav, biskup Grgur Ninski dobio je vodeću vrhovnu crkvenu vlast u Hrvatskoj državi. Na crkvenom saboru koji je održan 925. godine u Splitu bori se skupa s kraljem Tomislavom za bogoslužje na hrvatskom (slavenskom) jeziku i za uporabu glagoljice kao pisma, no dalmatinski biskupi nametnuli su svoje zaključke neizravnom ucjenom zabranjujući ređenje svećenika koji “rabe slavenski jezik da služi Bogu”.

Biskup Grgur Ninski na tu se odluku žalio samom Papi, koji iako je bio protiv slavenskog pisama i glagoljice, nije htio potpirivati sukob, bojeći se priklanjanja hrvatske crkve carigradskoj/bizantskoj, pa saziva Drugi splitski sabor  928. godine. Taj sabor, sazvan kao reakcija na Grgurovo nepoštivanje odluka Prvog splitskog sabora, zapravo je potvrdio iste stavove, ali s puno oštrijim i odlučnijim zaključcima.

Tako je Grgur Ninski, čija je biskupija osnovana u 9. stoljeću, ostao bez biskupije i metropolije te je Drugim crkvenim saborom u Splitu 928. godine, ukinuta Ninska biskupija, a Grguru Ninskom dodijeljena Skradinska biskupija. Na istom saboru crkvena vlast nad cijelom Hrvatskom i Dalmacijom predana je splitskom nadbiskupu. Zabranjeno je zaređenje svećenika koji su služili mise na starohrvatskom (svima koji nisu znali latinski), a liturgijski je jezik službeno postao latinski. Kako je bilo jako malo svećenika koji su znali latinski, bogoslužja su se nastavila na starohrvatskom uz uporabu glagoljice.

Brončani kip biskupa Grgura Ninskog koji se nalazi u povijesnoj jezgri Nina pokraj crkve sv. Anselma – prve katedrale hrvatskog naroda, jedan je od tri koja postoje u Hrvatskoj. Sva je tri spomenika Grguru Ninskom izradio eminentni hrvatski kipar Ivan Meštrović. Prvi kip poklonio je gradu Varaždinu 20. rujna 1931. godine, a drugi gradu Splitu.

Kip svog biskupa, najpoznatijeg u povijesti crkve u Hrvata, Nin je dobio 10. rujna 1969. godine, povodom proslave 900. obljetnice izdavanja povelje hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV., a kojom se prvi put javlja pojam Mare Nostrum (naše more) kao dokaz kraljeve vlasti na moru i na kopnu.

Meštrovićev kip Grgura Ninskog svojom snagom i ekspresivnošću simbolizira tisućljetnu borbu protiv tuđinskih utjecaja, stoga je Meštrović vođen idejom o ujedinjenju našeg naroda postavio monumentalne skulpture ovog velikog biskupa na hrvatskom sjeveru, na jugu u Splitu – gradu koji je u povijesti zapečatio sudbinu Grgura Ninskog ukinuvši njegovu biskupiju te Ninu – hrvatskoj prijestolnici toga vremena i gradu Grgura Ninskog.

Među iznimno vrijedne arheološke nalaze s područja Grada Nina, koja svjedoče o njegovoj dugoj i važnoj maritimnoj prošlosti, svakako možemo svrstati starohrvatske brodove – Condure Croatice.

Godine 1966. na ulazu u ninsku luku slučajno su pronađeni ostaci dvaju brodova, koji su 1974. izvađeni i preneseni u Zadar gdje je započela njihova desalinizacija, konzervacija i restauracija. Metodom radiokarbonske datacije pomoću ugljika C 14, datirano je da su brodovi plovili krajem XI. st. i početkom XII. st.. Pretpostavlja se da odgovaraju kondurama koje car Konstantin Porfirogenet spominje kada govori o starohrvatskoj ratnoj mornarici. Ovo je i jedan razlog zašto su pronađeni brodovi nazvani Condura Croatica.

Brodovi su dužine 7-8 metara, rađeni klasičnim načinom s rebrima i oplatom spojenom drvenim i željeznim čavlima. Nemaju kobilicu, već se na krmi i pramcu nalaze ojačanja u obliku krmene i pramčane statve. Umjesto kobilice na kondurama se nalaze dvije gredice koje teku paralelno s dnom broda, a spojene su izvana na rebra preko oplate. Funkcija ovih gredica može se pretpostaviti na temelju konstrukcije broda odnosno njegove krme, koja je jako plitka i slična krmi grčkih brodova. Plitkoća krme i te dvije paralelne gredice dokaz su izvlačenja kondura krmom na kopno kada nisu bile u uporabi. Tako su u svako vrijeme bile spremne za pokret u slučaju potrebe. Brodovi po svom obliku spadaju u uske brodove, te su se koristili kao brze veslarice, a u slučaju povoljnog vjetra podizalo bi se četvrtasto jedro i tada se funkcija paralelnih gredica na dnu mijenja i one postaju stablizatori broda.
U svrhu što bolje prezentacije ninskih Condura 1998. izrađene su i dvije replike, od kojih se jedna nalazi pokraj ninskog Donjeg kamenog mosta na samom ulazu u povijesnu jezgru, dok se druga prezentira uz most u gradu Zadru.

Pronađene Condure Croatice danas se nalaze u Muzeju ninskih starina u posebnom paviljonu.

Kompleks župne crkve sv. Anselma (Asela) – prve hrvatske katedrale – nalazi se na južnoj strani Trga kneza Višeslava u samom srcu povijesne jezgre Nina.
Južnije od današnjeg kompleksa crkve sv. Anselma, nalaze se ostaci oratorija iz 5. stoljeća, čiji se dijelovi apside i južnog bočnog zida i danas u tlocrtu vide uz sam rub Riznice crkvene umjetnosti.
Arheološkim istraživanjima utvrđena je najranija faza katedrale iz ranokršćanskog perioda sagrađena u 6. stoljeću, kada je kršćanstvo na ovim prostorima već počelo znatno jačati.

Od 6. do konca 18. stoljeća ninska katedrala doživjela je brojne preinake da bi današnji oblik dobila posljednjom obnovom 1795. godine. Zapadno pročelje crkve obnovljeno je finim klesanim kamenom koje završava trokutastim zabatom s vijencem istaknute profilacije. U središnjem dijelu pročelja crkve nalazi se portal s jednostavno profiliranim dovratnicima i ravnim arhitravom iznad kojih se nalaze dva prozora s polukružnim lukom. Iznad portala stoji kamena ploča s natpisom posljednje pregradnje iz spomenute godine.

S istočne strane crkvenog broda nalazi se sakristija koja se znatno nižim krovom izdvaja od volumena crkve. Južno od prezbiterija se ulazi u četvrtast prostor presvođen gotičkim križnorebrastim svodom – kapelu Gospe od Zečeva prvotno kapela sv. Marcele, koju je dao izgraditi ninski biskup Juraj Divnić u prvoj polovici 16. Stoljeća. U kapeli na Gospinom oltaru čuva se drveni rezbareni i polikromirani kip Bogorodice s djetetom – Gospa od Zečeva, visine 106 cm, nepoznatog autora. Skulptura pripada ikonografskom tipu „Lijepe Madone“, nastao u nekoj od srednjoeuropskih drvorezbarskih radionica na prijelazu 14. u 15. stoljeće. Elegantni i vitki lik Gospe u stojećem stavu na profiliranom postolju povijen je u karakterističnu „S“ liniju. Bogorodica u rukama drži Dijete, koje u desnoj ruci drži jabuku dok lijevom blagoslivlja.

Izvorno je kip bio smješten u crkvi sv. Marije, zvane i Gospa od Zečeva, izgrađenoj na istoimenom otočiću u ninskoj laguni. Uz kip Bogorodice vezana je i priča o čudotvornom ukazanje Gospe pastirici Jeleni Grubišić 1516. Godine. Povodom čuda gospina ukazanja ninski biskup Juraj Divnić ustanovio je blagdan Gospe od Zečeva na dan 5. svibnja. Od 1674. godine kip se nalazi u kapeli sv. Marcele, danas Gospe od Zečeva, gdje se svake godine na poseban način štuje i zbog kojeg je Nin najstarije i najznačajnije Marijansko svetište Zadarske nadbiskupije. Kip Madone s Djetetom kao i svetkovina Gospe od Zečeva te cjelokupan inventar crkve Sv. Anselma zaštićena su kulturna dobra i upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Pravokutan prostor ispred kapele povezan s lađom crkve izgrađen je 1780. godine.

Danas se tu nalazi Riznica župne crkve kojoj je izložen bogat inventar relikvijara i drugih zlatarskih radova iz srednjeg vijeka i kasnijih razdoblja. Presvođeni gotički prostor je kapela Gospe od Zečeva, koja je zahvaljujući svom čvrstom svodu uspjela je preživjeti strašno razaranje Nina u Kandijskim ratovima 1646. godine.
Uz sjeverna bočna vrata crkve uzidana su dva reljefna svetačka lika – zaštitnici grada Nina, sv. Anselmo (Asel) – biskup i sv. Ambroz – đakon. Reljefi na rubovima svetačkih haljina otkrivaju jasnu gotičku modelaciju pa se reljefi ninskih zaštitnika datiraju u rano 14. stoljeće.

Jugozapadno od crkve i kapele kao samostalna građevina diže se zvonik romaničkog stila. Zidan je rustičnom tehnikom uslojenim kamenim kvadrima, dok su kutevi ojačani većim kamenim blokovima. Romanički zvonik koji je s piramidom visok 28 m ima 4 kata međusobno odijeljena profiliranim vijencima. Dekoracija je svedena na skromne vegetabilne kapitele stupića unutar bifora na svakom katu zvonika. Iz vremena kasnije rekonstrukcije potječe sat s kamenim brojčanikom na kojem su rimskim brojevima označena 24 sata.

Kompleks župne crkve sv. Anselma (Asela) izuzetno je vrijedan sakralni sklop s definiranom ranokršćanskom i romaničkom fazom, kao i bitnim elementima dogradnje u 16. i 17. stoljeću te sakralni objekt koji neprekidno egzistira od 6. stoljeća do danas. U doba hrvatskih narodnih vladara postaje prva katedrala u Hrvata i sjedište je hrvatske biskupije (Episcopus Croatorum) zbog čega danas ima status kulturnog dobra od nacionalnog značenja za Republiku Hrvatsku.

Crkva sv. Križa jedan je od najprepoznatljivijih simbola grada Nina, koja se datira u razdoblje od 9-11. stoljeća. Zbog svog jedinstvenog arhitektonskog oblika uvrštena je među reprezentativnije spomenike hrvatskog ranosrednjovjekovnog graditeljstva.

Svojim položajem i ljepotom dominira kompleksom unutar kojeg se nalazi. To je građevina zanimljivog centralnog tipa, čija je osnova jednokraki grčki križ s dosta nepravilnosti u tlocrtnoj dispoziciji. Krakovi crkve presvođeni su kubnim svodom. Vanjski plašt ukrašen je nizom slijepih niša, po tri na pročelju i zabatu te po jedna na svakom kraku. Kupola – dominantan akcent na toj građevini – nepravilnog je izduženog elipsoidnog oblika i prema vrhu se znatno sužuje te je ukrašena slijepim nišama. Iznimno značajan detalj na crkvi je nadvratnik nad ulaznim vratima. Nadvratnik je ukrašen pleternom ornamentikom, a s donje njegove strane uklesan je posvetni natpis župana Godečaja.
Oko promatrača uvidjet će greške u gradnji koje nisu nastale neznanjem, već su promišljeno djelo drevnih majstora. Naime, svi pomaci od pravilne osi, pomno su matematički izračunati jer je crkva sv. Križa stanovnicima ranog srednjovjekovlja bila svojevrsni kalendar i sunčani sat.

U doba hrvatskih narodnih vladara crkva sv. Križa služila je kao zavjetna kapela kneževa dvora koji se nalazio u neposrednoj blizini.
Unutar kompleksa crkve sv. Križa nalaze se ostaci kasnoantičke stambene arhitekture kao i materijalni ostaci Hrvata, koji su od 7. stoljeća naseljavali ove prostore. U užoj okolici pronađeno je i istraženo oko 180 srednjovjekovnih starohrvatskih grobova koji datiraju od VIII. do XV. st.

Na samom ulazu u Nin unutar lokaliteta Prahulje, na prapovijesnom humku uzdiže se crkva sv. Nikole. To je mala centralna građevina, koja ima oblik trolista sljedećih dimenzija: dužine 5,90 m, širine 5,70 m te visine 6,00 m (unutarnje mjere) Debljina zida iznosi 60 cm. Iako je tlocrt crkve tipičan trolist, njezini svodovi oblikuju četverolist, budući da je ulazni pravokutni krak presvođen kalotom koja se naslanja na trompe u kutovima crkvice. Nad središnjim dijelom crkvenih niša uzdiže se kupola koja je poduhvaćena s dvama ukriženim pojasnicama, koje su preteča križno-rebrastih svodova gotičke arhitekture.

Crkva je građena sitnijim uslojenim kamenom, čije su vanjske plohe apsida smirene i glatke, bez razčlanjenosti nišama i lezenama. Mirnoću njenih ploha razbijaju tek mali lučni prozori koji se nalaze na svakoj apsidi crkve.
Nad kupolom crkve izdiže se obrambeno krunište s 8 zubaca, koje nije sagrađeno u vrijeme podizanja same crkve, već je naknadno dozidano u vrijeme turskih prodora u 16. stoljeću i kada je crkvica zbog svog istaknutog položaja služila kao izvidnica.
Zbog tehnike zidanja crkve, križnim pojasnicama podno kupole te pravokutnog ulaznog portala, koji ima romaničke karakteristike, crkvica se datira na sam početak 12. st. i svrstava se u red jedinstvenih centralnih arhitektonskih rješenja ranoromaničkog graditeljstva u Dalmaciji.

U neposrednoj blizini gornjih gradskih vrata, tik uz srednjovjekovne bedeme, nalazi se crkva sv. Ambroza iz 13./14. st. Ova jednostavna i lijepa jednobrodna građevina s romaničko-gotičkim karakteristikama, građena od fino klesanog bijelog kamena, koja je od vremena svog nastanka do danas, uslijed burne ninske prošlosti i razaranja, doživjela je znatne preinake. To je crkva koja je nekad pripadala muškom benediktinskom samostanu o kojem postoji izvorna građa iz 941. godine. Na čelu benediktinskog samostana nalazio se opat Teodobert čije se ime spominje na vrijednom epigrafskom spomeniku – ulomku arhitrava oltarne pregrade ukrašene pleternom ornamentikom i natpisom s imenom kneza Branimira (879-892). Ulomak grede s natpisom pronađen je prilikom rušenja srednjovjekovne crkve sv. Mihovila u Ninu, na današnjem lokalitetu rimskog hrama. Natpis glasi:
TEMPORIBUS DOMNO BRANNIMERO DUX SCLAVORM (beato Ambrosio confes) SORI HUNC (tegurium) EGO TEUDEBERTUS ABBA PRO REMEDIO ANIME MEE FIERI ROGA( vit) . QUI LEGET, ORET PRO ME PECCATORE.
„ U vrijeme gospodina Branimira, kneza Slavena, ja opat Teodobert, dao sam načiniti ovaj (oltar) (blaženom Ambroziju ispovjed)niku, za spas svoje duše. Tko čita neka se pomoli za mene grešnika“.

Samostan sv. Ambroza u Ninu, poslije samostana u Rižinicama podno Klisa, po vremenu nastanka drugi je benediktinski samostan u Hrvatskoj. Pročelje crkve sv. Ambroza naglašava karakteristike romaničke gradnje s jednostavnim ulaznim portalom, iznad kojeg nalazi se otvor u obliku križa, a iznad njega uzak romanički prozor.

Jednobrodni prostor bio je presvođen poluvaljkastim svodom od sedre, a s unutarnje strane je pojačana s dva pojasa. Ostaci u temeljima svjedoče da je crkva imala polukružnu apsidu. Današnja pravokutna apsida, veličine 5 x 4 metra, izgrađena je kasnije. U 15. st. crkva sv. Ambroza je renovirana, a crkveni prostor proširen. Današnji izgled crkva sv. Ambroza je dobila obnovom iz 1992. godine.

Osim za misna slavlja, a zbog iznimne akustičnosti danas se crkva koristi za prigodne koncerte klasičnog i duhovnog glazbenog izričaja.

Knez Branimir utemeljitelj je hrvatske državnosti te prvi međunarodno priznati vladar hrvatske države. Vladao je od 879 – 892. godine. Na vlast je došao svrgnuvši kneza Zdeslava iz dinastije Trpimirovića, koji se za vrijeme svoje kratke vladavine obvezuje Carigradu na vazalstvo te carigradskog patrijaha Fotija priznaje za duhovnog crkvenog vladara hrvatskoga naroda. Uslijed nezadovoljstva hrvatskog naroda političkim pravcem kneza Zdeslava, do pobune na čelu s vojvodom Branimirom, koji je po svoj prilici smaknuo kneza Zdeslava iz zasjede u Biskupiji kod Knina. Domogavši se prijestolja 879. godine Branimir je u vrlo kratkom roku Hrvatsku preusmjerio u potpunom drugom pravcu, u pravcu Rimske svete stolice!

Rimski papa Ivan VIII zbog tog se događaja iznimno obradovao te shvaćajući to kao značajan i prijeloman trenutak svog utjecaja na Hrvatsku, na Spasovo 21. svibnja 879. godine s konfesije sv. Petra blagoslovio je Branimira kao zakonitog vladara i cijeli njegov narod. Nekoliko dana kasnije, 7. lipnja poslao je Papa i tri zasebna pisma, jedno naslovljeno na kneza Branimira, drugo na ninskog biskupa Teodozija i treće na svećenstvo i vjerni hrvatski puk. Takav Papin čin u okvirima onodobnog srednjovjekovlja kao vodećeg autoriteta Europe, značio je međunarodno priznanje hrvatske države.

Knez Branimir postao je prvi međunarodno priznati vladar Hrvatske, a Nin u kojem je stolovao zajedno s biskupom Teodozijem, prva hrvatska prijestolnica i mjestom prve hrvatske biskupije. Za njegovog vladanja uvelike počeo snažni proces približavanja dalmatinskih gradova pod Bizantom s hrvatskim, uglavnom ravnokotarskim i dalmatinsko zagorskim prostorom u zaleđu a velik broj epigrafičkih spomenika rezultat su uzleta graditeljske djelatnosti tog doba. Danas imamo čak 5 sačuvanih natpisa s imenom kneza Branimira: U Muću Gornjem, 2. Ninu, 3. Šopotu kod Benkovca, 4. Ždrapnju kod Skradina i 5. Otresu kod Bribira.

U znak sjećanja na prvo međunarodno priznanje hrvatske države u 9. stoljeću pod vodstvom kneza Branimira koji je stolovao u Ninu, Grad je 21. 07. 2007. godine podigao spomenik ovom značajnom vladaru, na Branimirovoj obali pored Donjeg ninskog mosta. Rad je djelo hrvatskog kipara Josipa Poljana. U spomen na taj veliki datum naše nacionalne povijesti 7. lipnja Nin slavi svoj Dan grada a Republika Hrvatska dan hrvatske diplomacije.

Rimska vila urbana, reprezentativan je antički lokalitet koji se nalazi u samom središtu povijesne jezgre Nina, istočno od nekadašnjeg Rimskog Foruma. Izgrađena potkraj 1. i početkom 2. stoljeća n.K. u stambenoj inzuli i omeđena dvjema ulicama, spada u najcjelovitije sačuvane rimske vile na području Dalmacije, koja na površini većoj od 1000 m2 obuhvaća veliki peristil sa zdencem, niz prostorija, kupatila, postrojenje za grijanje, kuhinje, blagavaonicu te atrij. U nekoliko prostorija in situ su sačuvani podni crno-bijeli mozaici visoke tehničke kvalitete i zanimljiva dekorativnog i likovnog repertoara od kojih je najreprezentativniji mozaik koji se nalazi u centralnoj prostoriji vile, čija je površina 8×7 m i predstavlja jedan od najbolje sačuvanih i najkvalitetnije izvedenih i dosad pronađenih mozaika na Istočnoj obali Jadrana.

Mozaični tepih ima iznimno bogat uzorak, na kojem su gusto raspoređeni geometrijski i vegetabilni ornamenti te medaljoni na kojima se nalaze prikazi životinja (pas, vepar, divlja svinja, srna, vuk…)
Uokviren crnom rubnom bordurom, na bijeloj podlozi pruža se raskošni mozaik u kompoziciji u kojoj se izmjenjuju veći i manji oktogoni, njih devet u vodoravnom i okomitom nizu. Četiri veća oktogona povezuje pet manjih koji nastaju rotiranjem meandra u obliku svastike oko upisanog kvadrata. Mozaički tepih uokviruju dvije bordure, vanjska s motivom riblje kosti i unutarnja koju oblikuje niz od polukružnica i polukvadrata ispunjen troprutom, bijelom pletenicom na crnoj podlozi.

Na osnovu arheoloških nalaza iz ranijih perioda samog objekta može se zaključiti da se i u liburnsko vrijeme nalazio također jedan reprezentativan objekt, o čemu svjedoče sitni fragmenti grčke oslikane keramike koja datira u 3. stoljeće prije Krista. Nakon urušavanja rimskog domusa u 8. stoljeću unutar njegovih zidova useljavaju se hrvati koje na tom mjestu grade svoje male domove.

Arheološki lokalitet Rimske vile urbane u Ninu, danas znatno obogaćuje naše spoznaje kako o standardu življenja, tako o rimskom graditeljstvu na istočnom Jadranu te urbanizmu antičke Enone.

Forum antičke Enone, na svom zapadnom dijelu završavao je monumentalnim hramom, na kojem se i u predrimskom razdoblju nalazilo svetište enonske zajednice u čemu se ogleda čuvanje prastarih tradicija. Rimski hram uzdizao se na uzvišenom podiju masivne konstrukcije.
Iako dimenzije za Rimski Forum u Ninu nisu utvrđene, dimenzije hrama znatno su bolje poznate te iznose 33 metra po dužini i 23,5 metara po širini a u njegovom tlocrtu razlučuju se dva dijela: svetište (cella) na zapadnoj strani i trijem ispred nje na istočnoj strani, oba podjednake veličine.

Cella ili svetište iznutra je bila podijeljena na tri prostora, međusobno odijeljena s po dva stupa sa svake strane. U nju su vjerojatno bili postavljeni kipovi božanstava. U središnji prostor ulazilo se iz trijema, kroz portal od kojeg su se sačuvali ulomci nadvratnika i dovratnika. Ispred celle nalazi se prostrani trijem, koji je u pročelju s istočne strane imao šest ižlijebljenih stupova. Na lokalitetu stoje ležišta dviju kolona na pročelju, prema kojima se utvrđuju razmaci stupova i njihov broj. Sačuvane su masivne supstrukcije cijelog hrama i obilje monumentalnih ulomaka arhitektonske kamene dekoracije.

Na podij hrama dolazilo se monumentalnim stubištem na pročelju, čiji se temelji još i danas naziru. Ono je bilo postavljeno između dva elementa – ante, istaknuta prema istoku s boka, u produžetku bočnih zidova hrama. Stilske osobine hrama, posebno raskošno ukrašeni blokovi s vijenca i timpanona, kao i natpis uklesan na frizu s pročelja hrama, gdje je bilo ime cara Vespazijana (69-79) godine a koje se dovodi u vezu s posvetom građevine, omogućuju dataciju hrama u drugu polovicu 1. stoljeća n. K.

Rimski hram u Ninu spada u najveće građevine te vrste na Istočnoj obali Jadrana a izgradnja Rimskog Foruma s kapitolijem u Ninu u 1. stoljeću n.K. za vrijeme vladavine cara Vespazijana (69-79 g. n. e.), predstavlja najveći zahvat u urbanoj strukturi rimske Enone.

U sklopu crkve sv. Anselma nalazi se mala riznica crkvene umjetnosti s izloženim predmetima vrijednog zlatarskog umijeća od 8 do 18. stoljeća.  To je riznica nekadašnje katedrale – jedna od najvrjednijih na tlu Dalmacije. Zbog iznimno burne i turbulentne povijesti grada Nina kroz cjelokupno srednjovjekovno, renesansno i barokno razdoblje te znatna razaranja Nina, sačuvan je mali broj ovih vrijednih zlatarskih predmeta, no ipak dovoljno da oslikaju važnost i bogatstvo Nina u povijesti.

Najstariji su predmeti relikvijar-bursa sv. Asela i relikvijar-škrinjica nepoznatog sveca, radovi karolinškog zlatarstva iz 9. st. Posebno su vrijedni radovi zadarskih srebrnara. Najstariji su relikvijar-škrinjica sv. Jakova i sv. Aroncija s kraja 11. st., te dva relikvijara za vilice sv. Asela, relikvijar-bursa s likovima sv. Marcele, sv. Ambroza i sv. Asela te relikvijar-škrinjica nepoznatog sveca, svi iz 13. st. Dva relikvijara-stopala sv. Asela s posvetnim natpisom, iz 1309. godine rad su anonimnoga zadarskog zlatara, a relikvijar-ruka sv. Asela, dar bana Pavla Šubića, nastao je između 1303. i 1311. godine, vjerojatno u radionici zadarskog zlatara Šimuna. U Zadru su nastali i gotički predmeti: dva relikvijara-škrinjice za glave sv. Marcele i sv. Asela, vjerojatni radovi zlatara Frane iz Milana; ophodni križ zlatara Stjepana iz 14./15. st., te relikvijar Judina srebrnjaka s kraja 15. st. Prsten koji se čuva u riznici, rimski zlatarski rad, ninski je biskup Natal Giorgi (1440.-1462.) dobio od pape Pija II. (1458.-1464.).

Predmeti liturgijskog posuđa iz kasnijeg vremena (kaleži, ciborij, pokaznica) prema stilskim se obilježjima uglavnom mogu datirati u razdoblje od 16. do 18. st. i proizvod su venecijanskih ili domaćih zlatarskih radionica. Ističe se kalež biskupa Divnića iz 1533. g., rad nepoznatoga zadarskog zlatara. Od ostalih predmeta valja spomenuti drvenu rezbarenu i polikromiranu škrinju sv. Marcele, vjerojatno rad domaćeg majstora s kraja 13. st., komad istočnjačkog tekstila iz 12./13. st., te željeznu škrinju (kasu), venecijanski rad iz 17./18. st., u kojoj su se nekada čuvali predmeti iz riznice.

Plitka obala ninskog zaljeva i pješčani nanosi sačuvali su brojne materijalne ostatke ovog drevnog grada. Upravo zbog plitkoće ninske lagune, luka ovog grada od prapovijesnih vremena bila je smještena 1,5 km južnije od gradskih bedema. Luka je starim Liburnima služila kao pristanište brodova, a dolaskom Rimljana znatno se proširila te je služila za prihvat velikih rimskih galija. Veliki lučki kompleks antičke Enone (Nina) u mjestu Zaton, svakako je jedan od najvećih i po nalazima najbogatijih lučkih prostora iz antičkog doba na obali Jadrana.
Istraživanjem antičke luke rimske Enone (Nina) u mjestu Zaton pronađeni su ostaci dvaju liburnskih brodova. Radiokarbonskom analizom ostataka, brodovi su datirani u II. st. pr. Kr. Jedinstvenost ovih brodova je da su izgrađeni bez metalnih dijelova. Naime svi dijelovi broda (rebra, kobilica, oplatne daske) spojeni su šivanjem, bez metalnih spojeva koristeći samo konopce i drvene klinove. Istraživanjem brodova ustanovljeno je da su bili dužine 9 do 10 metara, a jedan od brodova imao je i dvostruki jarbol s najvjerojatnije kvadratnim kožnim jedrom. Tijekom plovidbe dodatnu čvrstoću brodovi su dobivali povezivanjem krmene i pramčane statve jakim konopom.

Marko Verije Flak, gramatičar iz Augustovog vremena donosi riječ SERILIA (SERILLA) opisujući liburnska plovila koja se spajaju lanenim i žukovim konopcima. Dalje navodi Pakuvija (240. – 130. god. pr. Kr.) koji u svojoj drami Niptra kaže: ˝I nikakav tesarski klin ne drži na okupu sklop brodskog trupa nego je on šivan lanenom i žukovom užadi.˝ Na osnovu toga brodovi su nazvani Serilia liburnica.

Ostaci dviju liburnskih serilia otkrivenih u antičkoj luci Nina, najbolje su sačuvani brodovi sa šivanom konstrukcijom na Mediteranu. Ostaci brodova izlažu se u podmorskom paviljonu Muzeja ninskih starina.

Povijesna jezgra Nina nalazi se na malom otočiću u plitkoj pješčanoj laguni, na kojem život neprekinuto traje već 3000 godina. Postojanje fortifikacija nalazimo već u željeznom dobu, u liburnskoj Aenoni. Dolaskom Rimljana grad se užurbano razvija po načelima rimskog urbanizma, izgrađuje se Forum s kapitolijem, uređuju ulice, gradi akvedukt, obnavljaju i izgrađuju antičke fortifikacije s kulama. Gotovo sličan perimetar bedema ima i srednjovjekovni Nin koji se u kasnijim periodima nije bitno mijenjao. Na žalost od rimskih dijelova obrambene arhitekture, kao i ranosrednjovjekovne, uslijed turbulentne prošlosti i razaranja Nina u Kandijskim ratovima, malo toga je danas sačuvano. Dio plašta bedema koji su danas najbolje sačuvani nalaze se na sjevernoj i jugoistočnoj strani povijesne jezgre Nina a predstavljaju ostatke kasno-venecijanskog obrambenog graditeljstva (16.-18. st.).

Jedina velika promjena, uslijedila je 1346. Godine, kada su Mlečani, koji su gospodarili Ninom, dali prokopati poluotok na mjestu gdje se držao kopna i premjestili ulaz u grad zapadnije od antičkih gradskih vrata. Nin je tada postao otočić koji je s dva mosta bio povezan s kopnom, na južnoj strani prema Zadru, a na sjevernoj prema Ravnim kotarima.

Sastavni dio gradskih bedema bile su i obrambene kule. Na sjevernom dijelu gradskih bedema nalazila se kula, iz povijesnih izvora poznata pod različitim imenima, Kandija mala, paška kula, kula sv. Marije, kula sv. Ivana. Od nje se u pravcu sjeverozapad-jugoistok bedem proteže 150 metara u prvoj liniji, zatim lomi u pravcu juga sve do Gornjih gradskih vrata i gornjeg kamenog mosta. Na polovini njegove dužine nalazila se kula Kandija velika. Gornja vrata bila su flankirana dvjema kulama. Od Gornjih gradskih vrata bedemi se u blagom luku prelomljenom na tri mjesta nastavljaju ka Donjem gradskom kamenom mostu koji je nekad vodio prema Zadru. Danas sačuvana Gornja i Donja gradska vrata – Bardelina dio su gradskih zidina iz kasno-venecijanskog razdoblja, 16. stoljeće, kao i dva kamena mosta iz 16. stoljeća, koja čine komunikaciju povijesne jezgre s kopnom.