Ninska biskupija imala je posebno mjesto u prošlosti Hrvatske, od njezina osnutka sve do ukinuća i pripajanja Zadarskoj nadbiskupiji 1828. godine. Tijekom prošlosti Ninska biskupija je mijenjala svoj prostorni obuhvat zahvaćajući u vrijeme najvećega opsega velik dio Ravnih kotara, Bukovicu, otok Vir, ali i dio Like i Krbavu. Prostorna jurisdikcija ninskih biskupa preklapala se tako s velikim dijelom sjevernodalmatinskoga i ličkog prostora koji su funkcionirali kao društvena i ekonomska cjelina pri čemu Velebit nije bio razdjelnica nego poveznica među tim hrvatskim regijama. Stanovnici i naselja Ninske biskupije, uključujući i njezino sjedište, kulturnu jezgru bogatog vjerskog života i višeslojnog spomeničkog nasljeđa, umnogome su stradali tijekom osmanlijskih osvajanja. Razaranjima tijekom osmanlijskih osvajačkih i pljačkaških pohoda pridružilo se i mletačko uništenje Nina jer su se Mlečani bojali da bi osvajanjem toga grada Osmanlije zadobile važnu stratešku točku na središnjem dijelu Jadrana. Nakon mletačke rekonkviste krajem 17. st., u Ninskoj biskupiji se obnovio redoviti pa tako i vjerski život, ali demografski i kulturno Nin više nikada nije zadobio nekadašnju funkciju u sustavu hrvatskih urbanih središta. Brojem stanovnika neznatno se razlikovao od okolnih sela pa je s pravom tijekom teritorijalne reorganizacije Katoličke Crkve na hrvatskom dijelu Jadrana, donesena odluka o ukinuću drevne biskupije i njezinom pridruživanju gravitacijskom središtu cijele sjeverne Dalmacije, Zadru. Zanimljiva je činjenica da je i prije ukinuća Ninske biskupije ta dijeceza ostala bez rezidencijalnog biskupa jer je posljednji ninski biskup postao zadarski nadbiskup.

Izvor: Zadarski list